TRIATLON Q & A: Jakša Diklić

Dok traje odbrojavanje do početka utrke EARTH, SEA,& FIRE, svi članovi Triatlon kluba Dubrovnik trude se učiniti sve da inauguralni triatlon u Dubrovnik bude uspješan. Mnogi naši članovi imaju iskustva u raznim triatlonskim disciplinama i već su djelovali u utrkama diljem svijeta. Međutim, sada su po prvi puta – tako reći – iza kulisa utrke, i svjesni su da je riječ o jednoj sasvim novoj vrsti izazova. Upoznajte neke od dubrovačkih triatlonaca, članova našeg kluba, kao i druge pojedince koji sudjeluju u organizaciji ovog prvog ikada EARTH, SEA & FIRE triatlona održanog u Dubrovniku.

JAKŠA DIKLIĆ

U dobi od samo 27 godina, Jakša Diklić se nalazi na 187. mjestu ITU rang liste. Pomalo samozatajan, ovaj triatlonac će glasnim odobravanjem reagirati tek kad govori o svodim sportskim uzorima ili hvali organizaciju renomiranih utrka. Ukoliko se zateknete u prekrasnoj dubrovačkoj okolici, uputite li se prema Cavtatu ili Konavlima, možda ćete naletjeti na Jakšu koji revno odrađuje svoje dnevne plivačke, biciklističke ili trkačke dionice. Nije čuda da su Dubrovčani već ponosni na svog triatlonca, te su ga od milja nazvali “Ironman iz Konavla “.

Kako si se počeo zanimati za triatlon?
1998. pratio sam Olimpijadu u Pekingu. Kad sam vidio kako Jan Frodeno osvaja zlatnu medalju, to jebilo to. Smjesta me privukla raznovrsnost i jedinstvenost triatlonskog izazova .

Da li se se i prije bavio sportom?
Sport je moja glavna preokupacija još od djetinjstva. Igrao sam vaterpolo i košarku i zdušno pratio skoro pa sve sportove, kako timske, tako i individualne. Diplomirao sam kondicijski trening na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Da nisam krenuo u triatlon, s ambicijom da postanem profesionalni triatlonac, zasigurno bih postao profesionalni sportski trener.

Kada si zapravo počeo trenirati triatlon?
Trčati sam počeo 2009.. Potom sam se posvetio triatlonu, uz pomoć mog trenera Damira. Od te točke uslijedili su treninzi, pa utrke, i tako redom. Proteklih godina sam sudjelovao na ukupno oko 25 Half Ironman utrka, uglavnom u Europi, ali i u Americi i Kanadi.

Koja ti je najdraža tri-disciplina?
Sve su mi zanimljive i izazovne na svoj način. Ipak, kad bih morao birati, bila bi to bicikla. Biciklistički segment je dio utrke u kojem mi vrijeme prolazi najbrže i najzanimljivije.

Koliko bicikla imaš?
Dvije. CERVELO 5.3 koristim za duge a GIANT za kratke distance. Priznajem da mi je najdraži dio triatlonske opreme kotač bicikla. (smijeh)

Kako izgleda tvoj dnevni režim treninga?
U prosjeku treniram 6 sati dnevno, katkad i više. Na početku sam znao imati dane za odmor, ali sada se odmaram tako da imam samo dva lagana treninga na „lakši“ dan. U periodu priprema za utrku treniram i do 9 sati na dan. U prosjeku tjedno odradim 20 km plivanja, 700 km bicikliranja, 100 km trčanja i dva treninga u teretani.

Gdje treniraš?
Najviše treniram u Konavlima, gdje imam idealne uvjete. Staza za trening praktički počinje na pragu moje kuće. Tamo imam 40 km makadama, što je puno bolje od tvrdih staza. Plivačke treninge odrađujem u bazenu „Juga“ ili u moru oko Cavtata, gdje ima puno odličnih plivačkih staza.

Uza sve treninge, da li ti ostaje išta vremena za druge stvari?
Osim treninga, radim i kao profesionalni trener, ponajviše s triatloncima i nogometašima. S trenerskom plaćom pokrivam troškove putovanja na utrke, opreme i drugog. Kad se sve to uzme u obzir, nemam prostora za ikakav hobi. U ono malo slobodno vremena, pratim sportska događanja, a često i pregledavam snimke treninga poznatih sportaša i triatlonaca, proučavam metode treninga i slično.

Kako izgleda tvoja trkačka sezona ove godine?
Ovo ljeto osvojio sam prvo mjesto na Ocean Lava Parenzana utrci. Krajem srpnja utrkujem se na Ironmanu u Budimpešti, a u kolovozu se spremam na Ironman u Embrunmanu, u francuskim Alpama. Cilj mi je jednog dana kvalificirati se za utrku na Havajima. To mi je životni san, da budem među najboljim triatloncima na svijetu.

Koje je bilo najbolnije iskustvo u tvojoj natjecateljskoj karijeri?
Prije pola godine sam tijekom utrke pao i slomio ključnu kost, tri rebra te natukao vratne kralješke.

Znači da si neko vrijem proveo u oporavku?
Pa ne baš. Nosio sam osmicu na ključnoj kosti i za 14 dana sam počeo voziti trenažer. Ruka mi je bila imobilizirana, ali sam svejedno vrlo skoro počeo trčati. Nakon jednog mjeseca vratio sam se plivanju.
Nisam bio dugo odsutan iz treninga, što je odlično – jer obožavam trenirati. (smijeh)

Koji dio utrke ti je najdraži?
Finiš! Osobito kad sam među prvima. (smijeh). Taj se osjećaj ne može usporediti ni s jednim drugim. Zaboraviš sve bolove i muku utrke, sve naporne treninge. Prolazak kroz finiš je potvrda da radiš pravu stvar, nova doza motivacije i inspiracije.

Što je po tebi odlučujući faktor u triatlonu – psihološki ili fizički aspekt?
Rekao bih da je psihologija ključna za vrijeme stvarne utrke. Naravno da fizička kondicija mora biti izbrušena tijekom treninga, ali jednom kada si na stazi utrke, psihologija može biti taj ključni faktor, ono što prevlada u kriznim situacijama, na bolje ili na gore. Svaki triatlonac zna da su krize neizbježne, čak i kada vodiš u utrci. Svatko isto tako zna da će posljednji sat biti najteži (smijeh) i za to moraš biti 100% spreman. Vjerujem da triatlonac mora biti snažan i izdržljiv u glavi, koliko i u tijelu.

Za one koji su outsajderi u odnosu na tri-svijet… kakvi su ustvari triatlonci? Za vrijeme utrke i poslije nje?
Na stazi utrke svi smo, prirodno, vrlo natjecateljski nastrojeni i i fokusirani. Atmosfera na utrkama je uvijek odlična. Svi se druže, izmjenjuju iskustva, pričaju… Ustvari, teško da mogu reći da sam sreo nekog tako je ljubomoran na tuđi uspjeh. Pretpostavljam da je to zato jer svaki triatlonac zna da je triatlon iznimno težak i jedinstven atenski izazov. I nitko ne razumje triatlonca toliko dobro kao drugi triatlonac. ( smijeh)

Kakav odnos imaš s trenerom? Da li je strog?
Svaki dobar trener postavlja visoke ciljeve. Unatoč tome, naš je odnos prijateljski. Zajedno planiramo, raspravljamo o detaljima. Naravno da trenerovu stručnost i sve savjete uzimam zaozbiljno. Ako nešto treba napraviti – onda to jednostavno treba napraviti. Tu nema rasprave.

Možeš li nam reći nešto o prehrani koju slijediš tijekom priprema? Imaš li kakvih tajni?
Moram paziti na dovoljan unos kalorija. Kada sam u normalnom režimu treninga, unosim do 7000 kCal dnevno. Ovdje katkad uskoči moja baka, premda ona sama nikada ne prati utrke. (smijeh)

Koji su tvoji sportski uzori?
Ivica Kostelić, definitivno. A što se tiče sportskih trenera, uzor mi je njegov otac Ante Kostelić. Divim se svemu što su postigli. Krenuli su od potpune nule i uspeli se u sam vrh svjetskog skijanja. I pritom dugo vremena nisu imali bogate sponzore, kao što je recimo slučaj u nogometu. Inspirativno je vidjeti što su postigli pukom snagom volje i disciplinom. Što se tiče triatlona, pratim Kanađanina Lionela Sandersa.

Koja je najteža utrka na kojoj si sudjelovao do sada?
Bez sumnje je to bila Elba 2013. Imali smo prolom oblaka. Valovi su bili toliko visoki da su mnoge natjecatelje jednostavno izbacili na plažu. Kad smo sjeli na biciklu, cesta je bila toliko skliska da smo neprestano morali biti na kočnici. U tim trenucima misliš jedino na to kako sačuvati živu. Kad su vremenski uvjeti toliko loši, psihološka kondicija postaje iznimno važna.

Koja ti je utrka ostala u najboljoj uspomeni?
Quebec. Staza je bila smještena u nevjerojatan prirodni krajolik. Logistika i atmosfera bili su izvrsni. Volim i klagenfurtsku utrku, koja je izvrsno organizirana. Održava se već 30 godina i to se osjeti na svakom koraku.