TRIATHLON Q & A: Made Žeravica

Još nas samo par tjedana dijeli od prvog izdanja Earth, Sea & Fire utrke, prvog triatlona ikada organiziranog u Dubrovniku. Vjerni svom triatlonskom motu – Ignite Your Inner Fire – organizatori , a ujedno i članovi Triatlon kluba Dubrovnik, daju sve od sebe da ovaj inauguralni dubrovački triatlon bude uspješan. U današnjem razgovoru upoznat ćemo Made Žeravicu, članicu kluba i prvu ženu koja se počela baviti triatlonom u Dubrovniku i okolici.

MADE ŽERAVICA

Premda Made Žeravica samu sebe smatra početnicom, njeni sportski uspjesi govore drukčije. Mjereno uobičajenim standardima, Made je u sport ušla prilično kasno – pred tek četiri godine, i k tome kao samouka trkačica. Danas je iza nje već nekoliko uspješnih Half Ironman utrka. Otvorena, srčana i odlučna, Made ne samo da je postala prva triatlonka u Dubrovniku, već je i osvojila srca svojih sugrađana.

Tvoja je sportska priča pomalo neobična. Kako si ušla u svijet sporta?

Sve je počelo s hodanjem. Volim hodati, hodanje me relaksira. Kako sam rođena i živim u Župi Dubrovačkoj – koja je prilično udaljena od mojeg radnog mjesta – često sam znala pješke ići na posao. Hodala sam čak i ljeti, na 35 stupnjeva, što je ponekad izazivalo svakakve komentare poznanika. (smijeh)  Onda je jednog dana na našem pragu osvanulo napušteno štene, mali mužjak. Usvojili smo ga i nazvali ga Best. Vrlo brzo sam s njim počela trčkarati uokolo. Best nije baš zainteresiran za loptu ili druge igračke, ali oduvijek obožava posvuda ići sa mnom. U društvu s Bestom sam otkrila da volim trčanje. Potražila sam trkačku grupu u Dubrovniku. I vrlo brzo sam počela trčati dulje dionice. Rekli su mi : Made, dobro tebi ovo ide – bi li možda probala polumaraton? Bila sam malo zatečena, ali znatiželja mi nije dala mira. Uskoro sam sudjelovala na polumaratonima u Hrvatskoj i susjednim zemljama. U to vrijeme nisam imala trenera. Bila sam samouka.

Jesi li se bavila sportom u osnovnoj ili srednjoj školi?

Ne baš. Naravno, pohađala sam satove tjelesnog odgoja, kao i svi drugi. Sjećam se kako sam mislila da je 6 minuta trčanja po dvorani dosadno i zamorno. Da mi je netko tada rekao da ću trati duge distance, proglasila bih ga ludim. (smijeh) Ali, treba u obzir uzeti da je cijela moja generacija u osnovnoj školi bila zatečena Domovinskim ratom. I mene je , kao i puno druge djece iz Dubrovnika i okolice, obitelj poslala bar na neko vrijeme u sigurnije dijelove Hrvatske. Poradi rata, mnogošto nam je bilo uskraćeno, uključujući i prilike za neko ozbiljnije bavljenje sportom.

Vratimo se načas na tvoje trčanje: kako to da se se prebacila s trčanja na triatlon?

Što se trčanja tiče, bila sam samouka. Istina, imala sam volju, ali nisam imala tehničko znanje. Na kraju sam završila s par ozbiljnih ozljeda, uključujuću upalu pokosnice koja me još dan danas muči. Na koncu sam stupila u kontakt s trenerom. On mi je sastavio koncept treninga, koji sam onda sama slijedila. Na moje iznenađenje, taj program  je uključivao i plivanje. Počela sam dolaziti na bazen svaki dan, učiti ispravnu plivačku tehniku. Zavoljela sam i plivanje u otvorenom moru, pa sad redovito plivam i zimi. U to sam vrijeme nekako i po prvi puta doznala više o triatlonu i vrlo brzo se priključila našem triatlonskom klubu.

Koja ti je najdraža tri-disciplina?

Trčanje. Volim osjećaj kretanja i slobode koju trčanje pruža. Volim i plivanje. Bicikla mi je najzahtjevnija od sve tri triatlonske discipline. Čini se jednostavna, ali nije. Bicikliranje je osobito zahtjevno kad su vremenske prilike loše.

Koji su ti triatlonski trenuci  bili najteži?

Half Ironman u Puli je definitivno bio moje najzahtjevnije triatlonsko iskustvo dosada. Vremenske prilike su bile  stvarno loše, puhalo je snažno jugo i padala je jaka kiša. Kako je bilo gotovo 2000 sudionika, dugo sam čekala na plivački start, i tijekom tih pola sata vremenske prilike su se dodatno pogoršale. Kad smo ušli u more, bilo je gotovo zastrašujuće: valovi su izgledali poput planina, bova se nikako nije mogla vidjeti, more je ljude izbacivalo na plažu. Kad smo izašli iz mora i prebacili se na biciklu, počeo je pljusak. Trasa je bila dobro označena signalizacijom, i ekipe prve pomoći bile su uredno raspoređene po cijeloj ruti ali, unatoč tome, skliska cesta s puno teških zavoja uzela je svoj danak. Mnogi su natjecatelji završili polomljenih bicikla, s ozljedama… To je bio moj prvi Half Ironman.  Nisam imala najmoderniju biciklu, i vrlo brzo sam shvatila da mi je jedini zadatak preživjeti. Utrka je bila i emocionalno iscrpljujuća, osobito posljednja dionica. Kad sam konačno utrčala u Arenu, gdje se nalazila ciljna linija, bila sam toliko preplavljena osjećajima da sam plakala … emocionalan sam tip, ne mogu si pomoći. (smijeh) Nakon svog tog uzbuđenja i suza na finalnoj liniji, osjećala sam se nevjerojatno ispunjenom, ponosnom i jednostavno sretnom… Nisam mogla vjerovati da ne samo da sam preživjela,  nego sam i završila utrku u vremenu! Cijelo to vrijeme izdaleka me pratio me moj dečko, vozio je auto koliko god je mogao bliže trasi, mahao mi i bodrio me. Svakom triatloncu važno je imati takvu podršku u najbližem krugu.

Svi triatlonci govore o tom posebnom osjećaju nakon utrke. Kako bi ga ti opisala?

Dovršiti triatlon je jedno neopisivo iskustvo. Nalik je na svojevrsno preporađanje, kako psihičko, tako i fizičko. Čini ti se da si katapultiran iz svega što si bio, svega što si znao, te da sada stvari možeš doživjeti po prvi puta, na sasvim svjež način. To je osjećaj, stanje… kao niti jedno drugo.

Kako je biti žena u svijetu triatlona? Tretiraju li te kao jednaku?

Rekla bih da se to razlikuje od mjesta do mjesta. Ali, čak i kada te netko tretira s visoka ili slično, možeš to pretvoriti u izazov koji će te osnažiti, opunomoćiti. Na početku, dok sam bila jedina triatlonka u gradu, znala sam poželjeti – da bar imam neku curu s kojom mogu popričati, onako ženski… Nasreću, to se promijenilo, budući da sada ima i drugih cura u klubu. Svejedno, kadgod putujem na natjecanja, nastojim upoznati što je više natjecateljica, podijeliti iskustva, graditi veze, solidarnost.

Pitali smo dečke, pa moram o i tebe – da li imaš više sportske ili “normalne” odjeće i obuće?

Sportske. Definitivno imam više sportske odjeće i obuće. (smijeh) Triatlon baš i nije jeftin sport. Nije tu samo odjeća, tu je i bicikla, dodatna oprema, putovanja i natjecanja.

Kako izgleda tvoja dnevna rutina treninga? Kakva ti je prehrana? I – kako se osjećaš kada iz bilo kojeg razloga ne možeš trenirati?

U prosjeku treniram oko 3 sata dnevno. To znači da se moram ustati rano, oko 5 sati ujutro, pojesti doručak i smjesta početi s treningom.  Kao i svi triatlonci, moram unositi dovoljno ugljikohidrata. Trening je zahtjevan, sve se to potroši. Sam trening nikada mi nije dosadio. Što se mene tiče, radi se o stilu života. Kada me bilo što spriječi da odem na trening, osjećam neku vrstu praznine. Nikada nisam rekla da ću bilo koju stavku treninga preskočiti,  da nešto ne mogu, ili neću. Toga nema. Ono što je na programu treninga, to se mora odraditi. Obožavam trenirati!

Da li razmišljaš da postaneš profesionalna triatlonka?

Ne baš. Smatram se još uvijek početnicom. Srećem tolike triatlonce koji su puno postigli, a o triatlonu znaju toliko toga, da nikako ne mogu tvrditi da sam na istoj razini. Osim toga, imam  i redovan posao, radim kao wellness terapeut. Uz posao, sve treninge i utrke, ne preostaje mi puno vremena za kave s prijateljima i izlaske. Primjerice, ovog ljeta nisam niti jednom bila u večernjem izlasku. Ovakav multisport traži i da se žrtvuješ. Ali, da me netko krivo ne shvati – ne žalim se, triatlon je moja ljubav. Imam i hobi. Fotografiram kadgod mi s ukaže prilika, najčešće prirodu.  Okolica Dubrovnika je prelijepa, jednostavno te zove da ju snimiš. Katkada ne mogu odoljeti dobrom prizoru, pa se usred treninga načas zaustavim, na brzinu okinem fotografiju ili dvije, pa onda nastavim.

Koji su ti budući triatlonski planovi?

Planiram nastaviti sudjelovati na utrkama kao što su like Ocean Lava i Half Ironman. Jednog bih dana voljela dovršiti i Full Ironman. Havaji su možda preambiciozan cilj, ali sasvim bi se zadovoljila utrkom u Barceloni, i to je velik izazov. (smijeh)  Volim ispitivati vlastite granice i vidjeti dokuda mogu ići. Također i vjerujem da se ništa ne događa bez razloga. (smijeh)

Kako vidiš budućnost triatlona u Dubrovniku? Otkada si ovdje postala neka vrsta zaštitnog znaka za triatlon– da li te ljudi prepoznaju na cesti? 

Kad sam ušla u svijet triatlona, praktički nitko u Dubrovniku nije zna što uopće znači riječ triatlon. (smijeh) Danas se to promijenilo. Ne bih rekla da me ljudi prepoznaju na cesti, ali s druge strane – ionako sam stalno ili na treninzima ili na poslu, tako da me nema baš puno u điru…(smijeh). Katkad me djeca prepoznaju, pa se dovikuju sa mnom dok trčim ili bicikliram kraj njih. “Naprijed, Made! I ja imam biciklu, i ja ću jednog dana voziti kao i ti!” To je jako inspirativno! Kada vidim klince koji imaju želju i volju, to je već nagrada sama po sebi. Triatlon klub Dubrovnik je možda mlad i zasada nije velik klub, ali već smo postigli puno u smislu vidljivosti, i to u kratkom vremenu. A ako nastavimo motivirati djecu da se bave sportom, onda je budućnost triatlona u Dubrovniku osigurana.

Kako se osjećaš u vezi toga što tvoj vlastiti klub organizira prvi triatlon ikada održan u Dubrovniku?

Earth, Sea & Fire je izvrsna prilika da se triatlon popularizira Dubrovniku. I velika je čast i zadovoljstvo ugostiti sve te natjecatelje iz cijelog svijeta u našem gradu. Vidim to i kao dodatnu šansu da se Dubrovnik još jednom otvori svijetu, da ugosti ljude sa svih strana svijeta u sportskom okruženju… Iskoristila bih priliku i pozvala sve koji o tome razmišljaju da se učlane u Triatlon klub Dubrovnik, da se utrkuju i upoznaju svijet!